Čuj, kad ti je jako teško, kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni za nečujnim nekim zvukom.
Kreni stazom koje nema.
To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema taj tvoj put bez putokaza,
al’ znaš: to je tvoja cesta što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta za drugoga.
Zato brodi !
Ako nekad ipak negdje na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi, k’o da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom još oštrije nego prije.
A kada ti je zbilja dobro, kad pomisliš da si snažan
smiri malo svoju snagu i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom, niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko, a napni se kad je tijesno.
I jednog ćeš dana stići na kraj samog tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti bez cipela i kaputa,
al’ ćeš znati što si, tko si i koliko zbilja vrijediš.
Da si Netko samo zato što jedino svoj put slijediš.
Leave a Reply